Povijest Svetog Martina na Muri
Autor članka: Petra Novinščak, prof. povijesti i dipl. arheolog

NAJSTARIJA POVIJEST

Povijest Svetoga Martina na Muri započinje već u prapovijesno doba kada nalazimo najstarije arheološke dokaze naseljavanja Kelta i panonskih Ilira u brežuljkastom dijelu općine, točnije u naselju Gradiščak. Sami su hidronimi, nazivi rijeka Mure i Drave koje omeđuju Međimurje keltskog porijekla, kao i ime kasnijeg rimskog grada Halicanuma osnovanog u 1. st. poslije Krista . Upravo se u Svetome Martinu na Muri nalazio najvažniji antički lokalitet u Međimurju-rimski grad Halicanum. Prilikom arheoloških istraživanja utvrđeno je postojanje antičkog naselja na površini od oko 3 km2, gdje se javljaju brojni pokretni arheološki nalazi te tragovi antičke arhitekture. Odmah se uočava pravilan urbani plan naselja u obliku kvadrata tzv. urbs quadrata s prometnim pravcima u pravilnom ortogonalnom sustavu (kad se ulice sijeku pod pravim kutom tzv. cardo i decumanus). Tijekom istraživanja pokazale su se i gradske četvrti (insulae) te prostor foruma (glavnog gradskog trga), a u jugozapadnom se dijelu općine nalazi rimsko ranocarsko groblje (nekropola) Trnovčak.

U tome je dijelu otkriveno 15 tumula, grobnih humaka u koje se pokapalo bogate rimske doseljenike. Nažalost, većina je tumula opljačkana pa je tek u jednom nađeno skupocjeno rimsko posuđe, zlatni nakit te staklene urne s pepelom i kostima pokojnika. Vremenski se smještaju u drugu polovicu 1. st. poslije Krista. Svemu se tome pridružuje velika količina nepokretnih i pokretnih arheoloških nalaza iz samog naselja Svetog Martin na Muri, kao što su ostaci građevinskog materijala (razne vrste opeke, željezni čavli, antička žbuka i vezivo), kamena baza stupa, ulomci antičkog stakla, nalazi željeznih ključeva, nakita (fibule), glinene uljanice, kameni žrtvenik posvećen bogu Jupiteru te brojni ulomci rimske keramike od 1. do 4. st. poslije Krista. Dakle, na tom su mjestu rimski osvajači uočili već naseljeni plato i siguran prijelaz preko rijeke Mure te ga iskoristili i izgradili naselje (vojničko utvrđenje). Vojna je posada štitila prijelaz, a postepenim je doseljavanjem Rimljana i autohtonog stanovništva iz okolice nastalo veće naselje koje je u 2. st. poslije Krista, za vrijeme cara Hadrijana, dobilo status grada. Zbog velikog broja vojnika rimske vojske i doseljenika, grad ubrzo postaje i važno trgovačko središte. Na to nam ukazuju nalazi rimskog novca i keramičkih peći u sjevernom dijelu mjesta (iza crkve), gdje se proizvodila keramika u tzv. Lončarskoj četvrti grada.

U blizini se nalazilo korito za tiješnjenje gline i veliki dio keramičkog depoa sa raznovrsnom tipološkom i kronološkom keramikom (datacija: 1-6. st. poslije Krista), između ostalog i dosta fragmenata tere sigilate, najljepše i najkvalitetnije rimske keramike koju si je mogla priuštiti jedino aristokracija. Velik broj ulomaka tere sigilate govori nam o naseljavanju bogatog rimskog stanovništva, prvenstveno u svojstvu vojnih i civilnih upravitelja te o jakoj romanizaciji ovoga područja.

U izvorima se navodi nekoliko varijacija naziva naselja: Halicanum, Alicanum, Alicano, Lygano, Lingano, Olimacum, ali se svi lingvistički i sadržajno mogu povezati sa jednim te istim lokalitetom. Halicanum se spominje u nekoliko antičkih pisanih izvora: u djelu «Cosmographia» anonimnog geografa iz Ravene, u Ptolomejevu djelu «Geographice hyphegesis» te u «Itinerarium Antonini» iz 2. st. poslije Krista. Još veću potvrdu pravilne ubikacije daju dva, u kamenu pisana nalaza. Jedan od njih je sarkofag čuvan u Muzeju Akvinkuma u Budimpešti, koji je dospio ondje između dva svjetska rata. U sarkofagu je bila pokopana Julija Sekunda, a iz natpisnoga se polja vidi da je iz Alicanuma. Drugi, puno važniji epigrafski spomenik je žrtvenik (ara) posvećen bogu Jupiteru od strane konzularnog beneficijara Tita Cezernija Marcilina. Otkriven je 1978. godine tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja na položaju zgrade Trgocentrova objekta (danas Metss):

Natpis glasi:
I (ovi) O (ptimo) M (aximo)
T (itus) CAESER
NIVS MARCI
LINVS B (eneficiarius) Cos (n) sularis
V (otum) S (olvit) L (ibens) M (erito)

Prijevod (B. Stojko):
JUPITERU VRHOVNOM BOŽANSTVU TIT CEZERNIJE MARCILIN BENEFICIJARNI KONZUL ZA PRIMLJENU MILOST UČINI

Institucija konzularnih beneficijara, iako djelomično vojnog karaktera, povezana je i sa općim gospodarskim kretanjima u ovom dijelu provincije Panonije. Stanice beneficijara bile su smještene na glavnim komunikacijama i u istaknutim gospodarskim središtima u provincijama u kojima nisu stacionirane legije. Održavale su red i čuvale sigurnost i integritet posjeda rimskih građana, te se brinule o prometnoj službi (osobito za careva posjeta proviciji). Rimsko, odnosno romanizirano naselje Halicanum doživjelo je svoj vrhunac od 1.-sredine 3. st. poslije Krista. Bilo je najznačajnije središte u Međimurju iz kojeg se širio rimski svjetonazor i način života na širu okolicu. Postoji nekoliko pojedinačnih nalaza (van stratigrafskog konteksta) koje nam svjedoče o naseljavanjima na ovom prostoru sve do velike seobe naroda u 6. st. Da su se u ranom srednjem vijeku na ovo područje doselili Slaveni govori nam slavensko groblje bjelobrdske kulture iz 11. st., otkriveno u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Martina.

NAJSTARIJI SPOMEN ŽUPE I CRKVA SVETOG MARTINA

Najstariji spomen župe sv. Martina nalazimo u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine kao Sancti Martini te 1501. godine kao Sancti Martini Superior. Najvrjedniji očuvani spomenik do danas je gotičko-barokizirana župna crkva sv. Martina. Na ovom je povijesnom lokalitetu najprije izgrađena drvena župna crkva, da bi se polovicom 15. st. sagradilo kamenu crkvu u stilu kasne gotike. Gotičko svetište je poligonalno, a nadsvođeno je vrlo uspjelim kasnogotičkim mrežastim svodom, koji nosi deset konzola. Te su konzole zanimljive jer imaju uklesane biljne motive te likove anđela, a na jednoj je konzoli uklesana godina 1468. što je čini najstarijim uklesanim zapisom arapskim brojkama u Hrvatskoj. Upravo je zbog te činjenice crkva jako vrijedna i poznata te zaštićena kao dio hrvatske kulturne baštine. U crkvi su se nalazili i grafiti i freske iz 15. i 17. st, ali su uslijed brojnih građevinskih zahvata u crkvi uništeni. Crkva je tijekom 17. i 18. st. nadograđivana (pobočnim brod, zvonik) u baroknom stilu.

SVETI MARTIN, biskup

Zaštitnik je župe još od 15. st. sveti Martin. Sveti je Martin rođen oko 315. godine u Sabariji, današnjem Szombathelyju, u Mađarskoj. Iako ga je otac već kao petnaestogodišnjaka upisao u vojničku školu, Martin ni u strogoj vojsci nije zaboravljao na molitvu što ga je odlikovalo velikom djelima milosrđa. Kako je jednom vidio promrzlog siromaha na cesti, da bi mu pomogao izvukao je iz svojih korica mač i odsjekao pola svoga vojničkoga plašta te mu dao da se zaogrne. Sljedeće je noći Martin imao viđenje kako Isus stoji zaogrnut tom polovicom plašta. Ubrzo se nakon toga Martin pokrstio i zaredio za svećenika. Kad je grad Tours u Francuskoj ostao bez biskupa, odlučeno je da Martin preuzme biskupsko mjesto. Prihvatio je tu službu, ali uz veliko nagovaranje budući da je i dalje htio ostati skroman i nezapažen. Kao biskup je širio vjeru među galskim plemenima. Umro je 397. godine, a sahranjen je u stolnoj crkvi u Toursu. Biskup je bio 27 godina. Na slikovnim se prikazima pojavljuje kao vojnik koji daje plašt siromahu ili kao biskup sa štapom i guskom. Legenda govori da su ga kada nije htio prihvatiti biskupsku službu i sakrio se, svojim gakanjem odale guske. Svetog Martina slave kao onoga koji krsti mošt, iako nema poveznica između njega i poslova vezanih uz vinograd. Budući da se spomen na njega slavio u doba godine kada nastaje mlado vino, vinogradari su ga uzeli za svoga zaštitnika. Danas se u Sv. Martinu na Muri 11. studenoga slavi kao Dan općine kada se provode ceremonije blagoslova mladog vina uz pečenu martinsku gusku. Guska koja u kljunu drži grozd vinove loze nalazi se i na općinskom grbu.

KRATKI POVIJESNI PREGLED OD SREDNJEG VIJEKA DO DANAS

Kroz prošlost se naziv mjesta mijenjao nekoliko puta pa su ga nazivali: Pomorje, Martin na Muri, a u vrijeme mađarske uprave bio je i Muraszentmarton. Povijest je Svetog Martina na Muri sukladna povijesti Međimurja. Svoje su posjede ovdje imale važne hrvatske i strane velikaške obitelji: Lackovići, Celjski, Zrinski, Althani te grofovi Feštetić. Naime, okolica je pogodna za uzgoj vinove loze i drugih kultura pa je područje obilovalo vinogradima i obradivim površinama.

Uz ovaj je kraj vezana legenda o nesretnoj ljubavi Nikole Malakocija iz 16. st., poznatog junaka i čestog pobjednika na viteškim turnirima. On je prijateljevao s Jurjem Zrinskim pa je Zrinski, budući da je prilikom jedne pobjede na viteškom turniru u Čakovcu, je bio toliko oduševljen nastupom Nikole Malekocija, poklonio Nikoli svoj dvorac u Gradiščaku i okolo njega toliko zemlje koliko daleko dohvati buzdovan bačen iz Nikoline snažne desnice. Buzdovan je poletio do rijeke Mure gdje je Nikola kasnije sagradio svoj drugi dvorac, Lapšinu. Nikola je ubrzo srušio dvorac u Gradiščaku jer ga je podsjećao na smrt svoje zaručnice Izabele Petroci. Ona se, naime, bacila u smrt kada je saznala da se zbog vjerskih razloga ne mogu vjenčati.

Ta je legenda značajna jer govori o borbi katolika i protestanata krajem 16. st. u ovome kraju. Nikola se preselio u svoj drugi dvorac u Lapšini koji je stajao sve do 30-tih godina 20. st. kada je zbog lošeg stanja porušen, a lokalno je stanovništvo iskoristilo građevinski materijal za gradnju svojih kuća. Još se i danas mogu vidjeti kuće sagrađene od ostataka lapšinskoga dvorca. 18. i 19. stoljeće bilo je razdoblje izmjenjivanja mađarske i hrvatske uprave nad Međimurjem pa tako i Svetim Martinom na Muri. Žitelji su se Svetog Martina na Muri i okolnih mjesta oduvijek bavili poljoprivredom – ratarstvom, stočartstvom i vinogradarstvom. Mnogo je muškaraca radilo u rudniku “Međimurski ugljenokopi”. Radili su kao kopači, mineri, vozači… Dokaz su tome raštrkane “halde” (navozi jalovine iz rudnika) u okolici Svetog Martina na Muri i diljem Međimurja, kao i 7 grobova stradalih rudara u jednoj od rudarskih nesreća,a koji se nalaze na groblju u Svetom Martinu na Muri. Ugljenokopi su zatvoreni 1972. godine.

Bila je razvijena i proizvodnja cigle. Cigla se izrađivala ručno, što je bio težak i mukotrpan posao. Na početku 20. st. otkriveni su izvori termalne vode prilikom istraživanja područja za eksploataciju nafte. Do gradnje prvog bazena u Toplicama «Vučkovec» (današnje Toplice «Sv. Martin») došlo je već 1931. godine. 20. stoljeće obilježila su dva svjetska rata uslijed kojih je provođena mađarska uprava i mađarizacija.

Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine Martin na Muri (izbačen pridjev sveti zbog socijalističkog ustroja države) je kao dio Međimurja vraćen u sastav Hrvatske, odnosno SFRJ. Od osamostaljenja Hrvatske Sveti Martin na Muri je jedna od 22 međimurske općine. Za vrijeme Domovinskog rata (1991 -1995.) mnogi su branitelji općine branili Hrvatsku, a neki su svoje obitelji zavili u crno. Danas Općinu Sv. Martin na Muri čini 14 naselja s ukupno 2605 stanovnika na površini od 25,14 km2.